Alanis Morissette - Ironic... - Obozavam
ovu pesmu, pogotovo kad je pevam sa drugaricom u kolima J
Sećam se pre mesec dana sam
putovala sa roditeljima i bratom iz Novog Sada u Zrenjanin, kao nekad svi na
okupu. Gledam njive pored puta, tako su lepo sređene, zamišljam ljude koje
nikad ne vidim dok rade, a njive su uvek sređene. A mama u to vreme govori o
ženi koja je prošle godine kod nje u banci podigla kredit da sa porodicom gaji
jagode i da se ove godine požalila kako joj se baš nikako nije isplatilo i da
je jako teško. Ali ja ipak dok slušam, gledam tip top njive. I pevušim pesmu „...and
isn't it ironic, don't you think...“
A znate šta sam još primetila?
Da oduševljeno gledam neke prizore i razmisljam kako bi mi mozda tako nešto
bilo zanimljivo da sam stranac, kako bi da sam u inostranstvu ovi vojvođanski
prizori bili očaravajući. Pa onda razmisljam, koliko je Beograd tek lep grad,
mostovi, stari grad, crkve... kucam Beograd na pretrazivaču ... vau kakav grad,
zar sam stvarno živela u njemu. A jesam li ikada bila ne nekim od tih mesta
koje vidim? Da li sam sela i uzivala u nekom od parkova... E pa JESAM, stalno
sam sedela na Tašmajdanu, trenirala na Košutnjaku, trčala na Adi, šetala psa u
Karađorđevom parku... srećna sam što jesam, ali zašto nisam tamo odlučila da
ostanem?!? Još uvek se ne zna uostalom J
„Ideš u Stockholm?!?!? Pa taj
grad je kao iz bajke. Svideće ti se, uživaćeš.“
Eeej, pa Beograd je divan grad,
uživala sam. Dobro... dovoljno je da kažem da je ovo jako bogata zemlja koja
nikada nije ratovala. Ali zar to nije čar Beograda, to što se kako kažu „digao
iz pepela“. Da zanemarimo što me hvata nostalgija, dovoljno sam dugo živela
tamo da mogu da budem realna. Beograd je DIVAN. Šteta što tamo ljudi previše
brinu o egzistenciji, to je preveliki problem za državu. Ljudi su nezadovoljni,
naučeni iskustvima drugih, ćute, ne bune se i rade, ali kako? Nervozno
otaljavaju, žure kućama u kojima se gomilaju računi, zadaju sebi pogrešne, vrlo
kratkoročne ciljeve, zabavljaju se problemima koji su trenutni da bi skrenuli
misli...
Ali idu na more, u Beogradu zaista
ljudi idu na more, na rate - na rate... u manjim mestima se zadovolje nekom
banjom, pre odluče da frižider napune na te iste rate. Ali kad se
vrate sa mora već sutra su na poslu kazu „Ma gde sam se odmorila?!?“, „Ma da mi
je još koji dan bila bih k'o nova“ ... hronično umorni od života. A mladi se
danas slabo ugledaju na roditelje, više na neke ljude koji žive u inostranstvu,
tako su im stanovi opremljeni Ikeom, oni obuceni po ugledu na modne blogere,
piju kafe u fensi kafićima, misleći da je to to, sve isto kao tamo neki sa
Instagrama. E pa, ljudi kupuju u Ikei jer to u Evropi marka dostupna svima,
prosečna i vrlo povoljna, oblače se po poslednjoj modi zato što je juna prolećna
kolekcija odavno rasprodata na sniženju od 90%, a u Švedskoj je i ljudima koji imaju prosečnu
platu, dovoljno 20% plate za hranu za mesec dana i kafa u kafiću je potreba i
uživanje, nikako luksuz. Prividno rešavanje, odnosno šminkanje situacije je
nešto u čemu smo postali eksperti.
Živimo luksuz, a nemamo ga. Kupuje
se parfem koji košta 5.000din, na platu od 50.000din... uredu to je 10%. To je
malo iznad prosečne plate, a pafrem je na sniženju, ali da zaokružim. Ovde je
na prosečnu platu oko 20.000sek, parfem 500sek bez sniženja, znači 2,5%,
nikakav luksuz, čista higijena. Ne pišem ovo da biste se svi uputili u
inostransvo, daleko bilo, samo konstatujem srljanje u pukom preživaljavanju.
„Nemojte se zavaravati...“ kako
kažu naši stari dobri gastarbajteri „...ni ovde više nije kao što je bilo, pre
si za 2 godine rada mogao u Srbiji da kupiš kola i stan, sad je malo teže... „
Znate šta?!?
NISMO MI K'O VI. Ko ste vi, ko smo mi? Mi smo dosli da
ostanemo... mada i vi ste ostali... ali vi niste hteli da ostanete... A što ste
ostali 20 godina? A nije vam bilo dosta para...A kupili ste avione, kamione...
A koliko vam je trebalo da naučite jezik? I dalje ga ne znate dobro, uz decu
malo naučili? Pa dobro mora da vam je nešto lepo ipak, koji vam je omiljeni
kafić? A nikad ne idete do grada na kafu... Aaaa sve mi je jasno...
Ali ja neću da radim ceo dan, radiću
koliko treba, ali ne moram odmah da štedim... hocu prvo da naučim jezik... malo
da upoznam grad... Propašću?!?... Iz vašeg ugla definitivno. Znate mi novi
dolazmo u miru, nismo došli po pare, mi smo došli zbog bolje budućnosti za nas
i našu decu... verujte mi, samo to. I da vam kažem, bila sam ja do grada, mnogo
je lepo, ima puno parkova, zelenila, vazuh je takav da se super osećaš i imaš
dobar apetit, ljudi se na nekim mestima u gradu okupljaju posle posla da
na travi zajedno ručaju i igraju razne društvene igre na otvorenom. Tako, samo
obuju patike, u sve odelima i suknjama sa posla pravo na ćebence. Staloženi su,
jako ljubazni i kulturni. To mi se baš dopada znate. Vole da pale sveće i piju
vino... to deluje baš romantično. Kad su kod kuće uživaju u svom miru... ali
naši ljudi imaju dosta „pohvala“ na njihov račun... „Ma daaaj, oni Šveđani su
ludi, vade tamo pare prebrojavaju se, svako plaća svoje“... Paaa saaad, da l'
su ludi? „Eee kod nas čovek pređe kod komšije i viče -sipaj jednu rakiju... to
ovde nema, kakvi su bre oni narod?“ A da li je taj čovek spavao ili je planirao
nešto, to nije bitno. On je čovek ugostio komšiju, do večeri su se možda i
napili i milina... Je l' to milina??? „...and isn't it ironic, don't you
think...“
Ne znam, ja još uvek ništa ne
znam, samo se pitam...
Нема коментара:
Постави коментар