1. “ Heeeej ćao, šta ima novo, nisam te dugo videla, kako si? ”, “Ma evo,
životarim, čekam neke papire, hoću da palim.”, “Ali ti imaš posao ovde?!?”,
“Da, ali od te plate ne mogu da zivim”...
2. “Šta misliš o tome da idemo negde na more?”, “E, ja ovo leto moram
da naučim mađarski, nema šanse da mrdnem!”
3. “Šta mislis o tome da idemo negde na more?”, “Eee nisam ti rekla,
ja uskoro idem u Ameriku da radim ono na 5 meseci znaš kako su isli Jovan,
Milica, Pavle... ma biće mi strava, veruj mi ako treba i udaću se tamo za
papire, samo da se ne vratim!”
4. Kafić, za stolom sedi pet najboljih drugarica iz srednje, sada
imaju 27 godina.
Organizator skupa: “I devojke, kako ste? Mene već polako hvata frka,
približava mi se odlazak u Kanadu...”
Drugarica 2: “Nisam htela ništa da vam kažem, da ne izbaksuziram, ali
sad već mogu, primljena sam da budem stjuardesa, tako sam uzbuđena, putovaću
svuda, mozda i upoznam nekog šeika, pa ostanem u Abu Dabiju hahahahhah...”
Drugarica 3: “Pa dobro, onda ću vam i ja reći, dečko i ja smo olučili
da idemo u Švedsku, on ima neku varijantu za posao, ja cu učiti jezik pa cemo
videti, ovde više nema budućnosti...”
Drugarica 4: “Aaaaa pa sve ćemo se rasturiti hahahahaha, ali i ja sam
aplicirala sa dečkom za Australiju...”
Drugarica 5: “Ne znam šta vam je toliko smešno, zar ću ja sama ovde
ostati?!?”
“Znaš, mislili smo da će biti bolje.” Da li ja to mislim sada??? Devedesetih su se
nadali, proslo je dvadeset i kusur godina, vlast se menjala, pravili smo izbore...
valjda jesmo. A ljudi se sve manje nadaju. Ima zadovoljnih??? Imaju dobre plate
i rade za STRANE FIRME. Čekaj, čekaj, zar smo to izabrali?
Uz velika odricanja roditelji su nam omogućili da se školujemo, pa to
je bar delovalo kao recept za siguran zivot. A šta se to promenilo? Za sve ove
godine, uspeli smo nešto da podignemo na viši nivo... Znate šta?!?
Gastarbajteri više nisu neškolovani ljudi. Sada se školuješ da bi to postao.
Nisam ovo planirala! Kada me je tetka sa Floride zvala da dođem da
završim srednju školu tamo, rekla sam odlučno NE, kad su sve moje drugarice
aplicirale da studije završe u inostranstvu kako bi tamo ostale, ja sam master
studije upisala u Beogradu, kad su svi moji rođaci uzimali Mađarsko
drzavljanstvo, ja sam odlučno rekla NE, zasto onda danas učim da kazem “Én Serb vagyok” – (“Ja sam srpkinja”, na mađarskom)???????
“Zato što si izdajnica”... da ne kazem nesto nepristojno. Meni je to
prvo na pameti. Šta se to desilo sa mnom, a i sa još mnogo mladih? Zavrsila sam
fakultet i BUM DOBIJEM POSAO... eto vidite da može, svi srećni, ponosni, državna
ustanova. Za mene posao san snova, ja defektolog, radim u vrtiću, plata fina. Iznajmim
stan, konačno mogu sebi da kupim krpice, jedem u restoranu, za more roditelji
malo pomognu, ali u redu je to J. Radim ja tako, naravno na svaka dva meseca
mi produžavaju ugovore, ali zar je bitno... Prođe tako godinica, dve i promena
vlasti, direktora, svega, naravno budžeta, ja TEHNOLOŠKI VIŠAK (sa ogromnim brojem
dece koji ostaju bez podrške, ali ja sam višak). Ma nema veze, odem na more od
poslednje plate, zaboravim na sve. Vratim se kuci, ištampam CV i krenem da tražim
posao. “Jel možete da dođete sutra na posao”, “Molim?!? Sutra, naravno, vidimo
see.” Ma da li se ovo dešava, pa eto nije tako strašno, može čovek da se snađe,
ili ja IMAM SREĆE, ali zašto da brinem da l’ je drugi imaju, ako je ja imam...
Malo je manja plata, moram stan da menjam, ali dobro.
HEJ, zašto sam prosli mesec primila onoliko, a ovaj manje? Aaaaa,
smanjili plate... UF, moraću da radim jos nešto.. ali ko će da me zaposli kad
ja u školi radim u smenama. Pa dobro, našla sam i drugi posao, ali ko će mi
cuvati psa, sad je po ceo dan sam, a ja i dalje moram da tražim za more od roditelja.
Ma daaaajj, DOKLE OVAKO??????
Da Vam kazem šta sad radim... IDEM! Završila sam fakultet, imala
posao, ali idem. Ko zna šta da radim, žrtvovacu se, da se moje dete ne nađe u
ovoj situaciji, a da ja jedem kako neki kažu -Leba i prašine- da bih pomogla
svom školovanom detetu da ide na more. Idem negde, gde nikad nisam bila. Idem,
a ni “ćao” na tom jeziku ne znam kako se kaže. Zašto ne znam? Zato što učim mađarski
sad. Kažu da svuda možeš da se sporazumevaš na engleskom. Upisaću školu jezika
tamo i znate šta ću da radim? Osim što ću nešto morati da radim, odlučila sam
da se šetam, da upoznajem grad, ljude i da pišem priče o tome. Ako Vam se neka
svidi, a Vi dodjite opet da vidite kako sam.
Neki ce me nazvati slabićem, neki ce podržati to što radim. A ja samo
mislim da radim za svoje bolje sutra.
Al’ ga ne čekam, želim da mi bude odmah dobro, zato ću od ovoga
napraviti avanturu.
Videćemo da l’ je ...‘ladno al’ standard...
Нема коментара:
Постави коментар